Stjepan Matičević (1880. – 1940.) sveučilišni profesor, pedagogijski znanstvenik, akademik, pokretač studija pedagogije na Sveučilištu u Zagrebu, istaknuti intelektualac, kreator funkcionalističko-personalističkog pristupa kulturnoj pedagogiji i najznačajniji predstavnik teorijske pedagogije u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ratova.
Potječe iz ugledne građanske obitelji u Srijemskoj Mitrovici. Otac, također Stjepan Matičević, bio je trgovačko-pravni zastupnik parobrodarskoga društva u Srijemskoj Mitrovici, a majka Adalbertina Matičević (djevojačko prezime Kupferschmiedt) kći je uglednog ljekarnika u Srijemskoj Mitrovici. Rođen je 19. prosinca 1880. godine u Velikom Gradištu, prilikom brodske plovidbe Dunavom. Imao je dva brata.
Završio je pučku školu u Srijemskoj Mitrovici. Školovanje je nastavio u vrlo uglednoj Kraljevskoj gimnaziji u Vinkovcima. Kao marljiv učenik postizao je izvrsne rezultate i maturirao 1899. godine.
Iste godine upisuje studij filozofije, klasične filologije i povijesti na Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje, među ostalima, sluša predavanja uglednih filozofa Franje Markovića i Đure Arnolda.
Istakao se već na samom početku studija, tako da nakon prve studijske godine na temelju dodijeljene stipendije prelazi na Sveučilište u Beču. U Austro-ugarskoj prijestolnici upoznaje različite smjerove tzv. nove škole i reformne pedagogije, koji u to vrijeme potiskuju tzv. staru školu utemeljenu na herbartovskoj normativnoj pedagogiji. Filozofijska, kulturna, duhovnoznanstvena, aksiologijska, individualna i socijalna pedagogija samo su neki među nizom pravaca koje proučava. Diplomirao je na Sveučilištu u Beču 1903. godine, nakon čega se vraća u domovinu.
Suplent (pripravnik) je u Gimnaziji u Osijeku (1903./1904.), zatim prelazi u Senj (1904./1905.) te potom u Kraljevsku gornjogradsku gimnaziju u Zagreb od 1905., gdje predaje filozofiju i klasične jezike. Na temelju proučavanja filozofije u to vrijeme brani doktorsku disertaciju pod naslovom Zur Grundlegung der Logik (Prilog zasnivanju logike) na Sveučilištu u Beču 1907. Sve do tada uglavnom je orijentiran na filozofiju.
Tijekom 1907. i 1908. na njegovu molbu dopušteno mu je filozofijsko i pedagogijsko usavršavanje na specijalističkom studiju u Leipzigu i Jeni, gdje se razvija uz ugledne svjetske znanstvenike Wilhelma Wundta, Johannesa Volkelta, Paula Bartha, Rudolfa Euckena, Wilhelma Reina i dr. Iako se navedeni autori razlikuju među sobom po teleologijskim provenijencijama, svima je zajednička snažna znanstvena utemeljenost i pedagogijska aktualnost, koja je na Matičevića ostavila dubokog traga. U tim okolnostima doživljava duhovnu transformaciju: shvaća da se projekt filozofijskog humaniteta ne može ostvariti bez pedagoške akcije. Odbacuje diletantizam pedagoškog rada i zalaže se da znanstveno fundirano pedagogijsko uvjerenje bude polazna točka u rješavanju složenih odgojnih i školski pitanja.
Vraća se u Hrvatsku fokusiran na pedagogijske (teorijske) teme i pedagoške (praktične) probleme u kontekstu moderne reformne pedagogije. Ponovno je gimnazijski profesor u Zagrebu, a od 1916. godine prelazi u Kraljevsku mušku učiteljsku školu u Zagrebu gdje predaje pedagogijske predmete, istražuje odgojne probleme te piše i objavljuje pedagogijske radove.
Na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu već od njenoga osnutka 1919. godine postaje honorarni profesor za teorijsku pedagogiju. U Viškoj pedagoškoj školi djeluje 15 godina, ali već 1920. godine habilitira na Sveučilištu u Zagrebu raspravom Nauk o didaktičkoj artikulaciji i novija psihologija mišljenja. Time je stekao venia legendi za održavanje nastave iz opće i gimnazijske pedagogije.
Poslije umirovljenja Đure Arnolda 1924. godine dolazi na njegovu Katedru za praktičnu filozofiju i pedagogiju i Pedagogijski seminar Filozofskog fakulteta kao izvanredni profesor. Već je sljedeće godine izabran za redovitog profesora. Zaslužan je za razdvajanje pedagogije od filozofije i prerastanje pedagogije iz općeg predmeta u zasebni studij, koji je pokrenut 1928. godine, kao i omogućavanje stjecanja doktorata znanosti iz pedagogije. Time je postigao sveučilišno i znanstveno osamostaljivanje pedagogije.
Stjepan Matičević prvi je pedagog akademik: izabran je za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) 1924., a pravi (redoviti) član postaje 1930. godine. Bio je redoviti član Matice hrvatske, pravi član Hrvatskog pedagogijsko-književnog zbora, član Hrvatskog profesorskog društva. Dekan je Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1929./30. Radio je u Prosvjetnom savjetu Ministarstva prosvjete u Beogradu, a bio je i predavač, tajnik i predsjednik tada uglednog Pučkog sveučilišta u Zagrebu. Uživao je veliki ugled kao vrsni poznavatelj modernih europskih i svjetskih pedagogijskih strujanja te zagovaratelj osuvremenjivanja pedagogije u Hrvatskoj. Umro je u Zagrebu 16. lipnja 1940. godine.
Stjepan Matičević djeluje u razdoblju najplodnijeg razvoja pedagogije u Hrvatskoj. Značajno je doprinio ubrzanju razvoja pedagogije u Hrvatskoj na razinu svjetskih pedagogijskih strujanja. Vodeći je predstavnik kulturne pedagogije, najsnažnijeg i najznačajnijeg pedagogijskog pravca u Hrvatskoj koji je posvećen pedagogiji kao teoriji, tj. znanosti, i temeljnim teleologijskim pitanjima pedagogije i odgoja. S ovim pravcem tzv. nove pedagogije završava prijelaz pedagogijske teorije u Hrvatskoj s pedagoga-praktičara na pedagoge-teoretičare koji se sustavno i cjelovito posvećuju promišljaju odgoja (profesori Sveučilišta i Više pedagoške škole), odnosno do kraja se napušta prosvjetiteljski pristup pedagogijskoj teoriji. Kulturna pedagogija u centar svoga interesa stavlja kulturu, sustav vrijednosti i odnos odgoja prema njima, pri čemu od odgoja i škole traži angažiranje svih učenikovih potencijala. U središtu kulturne pedagogije cjelokupni je čovjek kao htijuće, osjećajno i djelatno biće – za razliku od harbartovske normativne pedagogije u kojoj je odgoj prije svega sveden na odgajanikov razumski dio.
U kontekstu kulturne pedagogije razvija specifičan funkcionalističko-personalistički pristup odgoju. Odgoj shvaća kao funkcionalno prirodno-kulturno penjanje ljudske vrste po vertikali. Svaki pojedinac na temelju osobnih dispozicija treba aktivno prerasti iz svoga individualnog, tzv. subjektivnog duha u kolektivni, tzv. objektivni duh temeljen na kulturnim dostignućima njegove društvene sredine i cijelog čovječanstva. FIAT PERSONA temeljni je aksiom pedagogijskog i odgojnog rada kojim Stjepan Matičević potiče transformaciju individuuma u osobnost, tj. personu. Personalizacija individue temeljni je smisao odgoja.
Objavio je osam knjiga i 70 članaka.
Najznačajnija djela:
Nauk o didaktičkoj artikulaciji i novija psihologija mišljenja, Rad JAZU, knj. 224, Zagreb, 1921.
K problematici funkcije odgajanja i jedne nauke o njoj, Rad JAZU, knj. 250, Zagreb, 1934.
Osnovi nove škole, Zagreb, 1934.
Pojam rada ili aktivnosti u radnoj školi, Zagreb, 1934.
Priroda, kultura i odgoj, Zagreb, 1935.
Uzgoj, škola, i učitelj u novoj pedagogiji, 1938.
[Nedjeljko Kujundžić, Ivan Marjanović (1991.). Personalistička pedagogija Stjepana Matičevića. Odabrani tekstovi s uvodnom studijom dra Nedjeljka Kujundžića. Zagreb: Katehetski salezijanski centar; Ante Vukasović (2015.). Likovi istaknutih hrvatskih pedagoga. Zagreb: Školske novine]